Osnovne vrste komuniciranja u
poslovnim organizacijama su: interna (unutrašnja) i eksterna (spoljašnja)
komunikacija.
Interna (unutrašnja) komunikacija
predstavlja razmenjivanje informacija i ideja unutar
organizacije. Poruke se mogu razmenjivati u ličnom kontaktu, telefonom, faksom,
dopisom, i-mejlom, internetom itd.
Interna
komunikacija pomaže zaposlenima u obavljanju njihovog posla, u brzom prepoznavanju
potencijalnih problema i u njihovom brzom rešavanju.. Može se ostvarivati u
formalnom (zvaničnom) obliku i u neformalnom (nezvaničnom) obliku.
Formalna interna
komunikacija
se odvija s ciljem da organizacija što uspešnije funkcioniše.
Čine je zvanične poruke koje mogu ići od nadređenih ka podređenima i obrnuto,
između ljudi na istom položaju u organizaciji…
Neformalna interna
komunikacija
označava neobaveznu, nezvaničnu komunikaciju među zaposlenima
u nekoj organizaciji. Tu nije važna pozicija na kojoj se ljudi nalaze,
neformalna komunikacija poništava značaj autoriteta i rang osoba. Neformalna
informacija se može prenositi bilo kome u organizacionoj strukturi.
Zaposlenima
je neformalna komunikacija glavni izvor informacija – na ovakav način ljudi
dobijaju čak oko 70% informacija o svojoj firmi.
Metode neformalnog komuniciranja su:
1. neobavezni
razgovori zaposlenih na svim nivoima;
2. privatna mreža
telefonskih i ličnih kontakata u drugim delovima organizacije, koja često
omogućava da se neki poslovi obave brže nego formalnim putem; takva mreža se
zasniva na uzajamnim simpatijama i prijateljstvima;
3. tajni pisani
materijali koji kruže organizacijom – vicevi, karikature i sl.,
4. tajni znakovi tipa
“pazi, dolazi šef”, “šef te gleda” i slično,
5. glasine – neproverene informacije, koje su retko potpuno
netačne; šire se na neki od navedenih načina.
Eksterna (spoljašnja)
komunikacija
označava unošenje i iznošenje informacija u organizaciju.
Kompanije stalno razmenjuju poruke sa kupcima, dobavljačima, distributerima,
konkurentima, novinarima, predstavnicima vlasti i dr. Sve to spada u eksternu
komunikaciju. Ona se može ostvarivati na formalan (zvaničan) i neformaln
(nezvaničan) način, kao i interna kom.
Formalna eksterna
komunikacija
je veoma važna u stvaranju dobrog imidža neke organizacije.
Ostvaruje se putem pisama, mejlova, veb-sajta, telefona. U nekim firmama
postoje posebna odeljenja zadužena za eksternu formalnu komunikaciju, a to su
odeljenja za marketing i za odnose sa javnošću. Oni osmišljavaju oglase, izveštaje
za štampu i druge medije, pisma investitorima i dr.
Neformalna eksterna
komunikacija
Za razliku od formalne eksterne komunikacije u organizaciji,
koja se pažljivo priprema, neformalno eksterno komuniciranje najčešće se
ostvaruje kao deo rutinskih poslovnih
operacija.
Svaki zaposleni u organizaciji je
kanal komunikacije sa spoljnim svetom, van organizacije. Svaki put kada neko od
zaposlenih govori o svojoj organizaciji, on šalje poruku o njoj. Mnogi ljudi iz
spoljneg okruženja formiraju svoje mišljenje o organizacijama na osnovu
suptilnih, nesvesnih signala koje zaposleni emituju tonom svog glasa, izrazom
lica i sl.
Rukovodioci (direktori) se često
oslanjaju na neformalne kontakte s osobama iz spoljašnjeg okruženja
(direktorima drugih firmi, zaposlenima u drugim firmama, novinarima…) kako bi
prikupili informacije koje bi mogle koristiti njihovim firmama.
Нема коментара:
Постави коментар